Breza, grad „ćumura i sporta“ uvjek je imao sjajne sportaše u nogometu, odbojci, karateu, šahu… a dosta njih, koji su ponikli u Brezi, ponijeli su i reprezentativni dres. Jedan od njih, a sa kojim se ponosi Breza, je dugogodišnji nogometaš Čelika i Sarajeva, naš nekada sjajni nogometni reprezentativac, Senad Begić.Onako, naizgled nezainteresovan, trom, spor, davao je sigurnost u igri svakoj ekipi u kojoj je nastupao, ali i našoj reprezentaciji. I odbrani i vezi. Njegove su lopte imale „oči“, ali i „naočale“ za svaki slučaj. Uvjek je bio na lopti, borio se kao lav, poturao glavu tamo gdje mnogi nisu ni kopačku. Jednostavno, Bega nije znao zakazati. Briljirao je i u zeničkom Čelziju, u bordo „đavolima“ sa Koševa, u našoj reprezentaciji. Gdje god bi ga treneri stavili, na bok, u sredinu, na libera. On je pošteno i časno odrađivao svoje delikatne zadatke. O počecima bavljenja fudbalom, klubovima, saigračima, reprezentaciji, trenerima…Begić kaže:
Počeo u Mladosti,igrao za OZREN,Čelik,Sarajevo…
– Počeo sam sa 7,8 godina kao pionir u mojoj rodnoj Župči, u ekipi Mladosti. Prošao sam sve selekcije u klubu, zaigrao u prvom timu vrlo mlad, sa nepunih 16 godina, a trenirali su me Neđib Dinar, Senad Kreso, Avdukić…U Mladosti sam bio do 1988.god. kada sam sa nepunih 19 godina otišao u tada sjajnu ekipu Ozrena iz Semizovca koja se je takmičala u tadašnjoj regionalnoj ligi. I taman kada sam trebao otići na Koševo izbio je rat i to je odgodilo moj dolazak u ekipu Sarajeva.
Iako je bijesnio rat u BiH , otišao si u Zenicu i zaigrao za Čelik?
– Na poziv tadašnjih čelnih ljudi Čelika otišao sam u Čelik 1994.god i tu proveo pet prekrasnih godina. Igrao sam u ekipi kojaje osvojila prvu šampionsku titulu u nezavisnoj BiH, a bio sam u ekipi sa Nalićem, Tumbićem, Japaurom, Bradarićem, Bujakom, Hrustanovićem, Smajićem, Ljubunčićem, Hodžičem…a trenirao nas je Nerko Hadžiahmetović. Te godine smo osvojili i Kup naše zemlje, pobijedivši na Grbavici u finalu Slobodu sa 2:1. Bio sam član ekipe koja je tri puta zaredom osvajala šampoionat naše države.
Poslije odličnih igara u Čeliku slijedi dolazak u Sarajevo?
– Sigurno da mi je imponovao poziv da dođem u ekipu sa Koševa. Tu sam ostao dvije godine i sa Sarajevom sam tada osvojio Kup naše zemlje 1998.god, a i vicešampionsku titulu. U finalu tadašnjeg plej ofa, na prepunom Koševu, pred četrdeset hiljada navijača, apsolutno smo nadigrali Želju, bili bolji u svim segmentima igre, trebali slaviti sa 3,4 gola razlike, ali onda je u 90 minuti na scenu stupio Hadis Zubanović i savladao nemoćnog Mirsada Dedića. Od tuge, muke, bola, svi smo popadali po terenu i to je sigurno moj natužniji trenutak u bogatoj sportskoj karijeri.
Igrao sam u sjajnoj generaciji Sarajeva sa Dedićem, Zukićem, Ihtijarevićem, Škorom, Durom, Jusufbegovićem…
Odlične igre u prvenstvu BiH bile su „ulaznica“ za nastup u nacionalnoj selekciji?
– Sigurno da je san svakog igrača da ponese reprezentativni dres. Za našu selekciju odigrao sam 14 službenih mečeva, a inače sam nastupao 20 puta u dresu sa državnim grbom, jer bilo je tu i revijalnih mečeva. Zvanično sam debitovao protiv Albanije (0:2) 30.novembra 1995.god. u Tirani, a tada su igrali, između ostalih za našu najbolju selekciju: Pintol, Osmanović, Musić, Turković, Konjić, Musemić, Demirović, Duro, Džafić, Hrnjić, N.Fazlagić, a selektor je bio Fuad Muzurović, trener rah. Mustafa Hukić a direktor Mirsad Fazlagić.
Imao si priliku igrati protiv reprezentacija koje su bile više puta Svjetski prvaci?
– To se ne može nikada zaboraviti. Šestog novembra 1996.god igrali smo protiv Italije na Koševu i pobijedili 2:1.Golove su postigli Salihamidžić i Bolić za našu selekciju, a za Italiju Chiesa. Uh, kakva je to bila italijanska repka: Toldo, Maldini, Bađo, Ravaneli, Di Mateo, Zola, ali i naša selekcija imala je sjajne reprezentativce: Beširević, Konjić, Glavaš, Baljić, Salihamidžić, Bolić, S.Kapetanović, Musić. Ubrzo, tačnije, 18.decembra otišli smo na “noge“ velikom Brazilu i u Manausu izgubili samo sa 1:0, zgoditkom Ronalda u 75 minuti. Za Brazil su igrali Đovani, Ze Roberto, Ronaldo, Kafu, Junior, Denilson, a predvodio ih je selektor, čuveni Zagalo. Za nas su igrali Dedić, Geca, Pintul, Ramčić, Glavaš, Bolić, Salihamiđić, Beširević,Dadić,Turković…
Kako je bilo tada,sredinom devedestih godina biti dio reprezentacije BiH?
– Bila su to mnogo teža vremena nego sada, bilo je strahovitih problema u stvaranju putokaza ka današnjoj sjajnoj selekcije,počev od kupljanja, putovanja, smještaja, opreme. Bilo je ucjena, prijetnji pojedinim igračima, prisilnog odustajanja od nastupa u dresu reprezentacije. Bilo je tada teško napraviti neke velike rezultate, ali svi smo igrali srcem i vjerovali da će jednog dana doći ovi sadašnji fantastični rezultati i da će naša zemlja biti domovina svih ljudi koji su u njoj rođeni, bez obzira na vjeru, političku pripadnost, nacionalnost…
U četvrtak svi putevi vode u Zenicu.Slijedi meč baraža protiv Ukrajine.Vaša očekivanja od reprezentacije u ovom meču ?
– Selektor Savo Milošević i njegovi saradnici, kao i reprezentativni igrači:Džeko,Pjanić,Dedić,Kolašinac,Krunić,Demirović,Varešanović,Prevljak,Tabaković,Cimirot,Gojković…svjesni su težine zadatka koji ih čeka na Bilinom polju.Ispred sebe će imati vrlo jakog protivnika, ali ono što je sigurno neće nas razočarati borbenošću,htijenjem,požrtvovanjem…Svaki igrač moraće “ginuti” na travnjaku za svaki aut,prekid,korner,prekršaj…jer samo takvim pristupom tokom svih 90 minuta meča možemo napraviti podvig i uz pomoć frenetičnih navijača ostvariti trijumf.
(Rešad Mamela/Sportske.ba)
