Četvrtak, 8. februara. Tako običan, gotovo kao i svaki 8. februar. Iz letargične uobičajenosti odvaja ga jedino prisjećanje na isti datum prošle godine. Toga je dana otišao Ćiro. Uz mnogo tuge i pijeteta. Ali i “velikih riječi”, i obećanja.
Čovjek, koji nam je “oplemenio živote”, kako su ga poetično ispratili brojni saradnici i “sinovi”, napustio nas je nimalo pompozno. Izgubio je utakmicu s karcinomom. Ali je nažalost izgubio i “prvenstvo”. Svekoliki je dojam da se “trener svih trenera” (pre)brzo zagubio u bespućima ljudskog zaborava.
“Ćiro bi trebao dobiti neki trg ili barem ulicu”, sugerirali su hrvatski političari. “Bilo bi logično da se njemu u čast upriliči neki turnir, ili nazove neko natjecanje”, predlagali su nogometni radnici.
No, u proteklih 365 dana Blaževića bi akceptirao tek poneki novinar, citirajući neku od njegovih “bezvremenskih” izreka, ili bi uspomenu na “posebnu pojavnost u hrvatskom nogometu, ali i društvu”, naglasio neki od njegovih prijatelja, riječima:”fali mi Ćiro”!
U medijima se, umjesto nekog obilježja na Ćiru Blaževića, pojavila informacija kako “njegova mlađa kći (Katarina), zbog neraščišćenih imovinskih odnosa, namjerava tužiti brata Miroslava i majku Zdenku”. Spomenuta vijest (još) nije dobila sudsku potvrdu, pa se može tretirati i kao – “trač”. Mnoge je osupnula i šetnja mirogojskom Alejom velikana, u kojoj se nalazi Ćirin grob, a na kojemu stoji samo drveni križ. No Miroslav Blažević mlađi, Ćirin sin, pojasnio je situaciju:
“Odužila se izrada grobnog spomenika, jer smo željeli da se tatin grob napravi od bijelog bračkog kamena. Osnovni će motiv biti bijeli šal, koji je obilježio njegovu trenersku karijeru u Dinamu, 1982. Tata to svakako zaslužuje – konstatirao je Blažević mlađi za Sportske novosti.
Također je prisnažio kako u spomen na Ćiru Blaževića, porodica u četvrtak, u crkvi Bezgrješnog srca Marijinog, na Jordanovcu, organizira misu zadušnicu.
