Jednog julskog dana 2004. godine, Edin Džeko je sa ocem Midhatom pozvan na sastanak sa trenerom Jirijem Plišekom u prostorijama FK Željezničar na stadionu Grbavica
Češki je stručnjak tek nekoliko dana ranije preuzeo vođenje plavih. Edin nije bio baš oduševljen idejom mladog trenera da bude treći napadač, da čeka šansu ako Admir Raščić i Emir Hadžić ne budu spremni.
Vremenom će Džeko dodatno “zapeti” na treninzima, zaslužiti minutažu na tarenu, i natjerati češkog stručnjaka da obrati pažnju na njega. Plišek će, napuštajući Želju, pola godine kasnije tražiti da visoki (1,93 cm) napadač dođe kod njega, u Češku.
Edin Džeko je danas golgeter Fenerbahčea. Iza njega su godine paklenog rada, trofeji u Wolfsburgu i Manchester Cityju, Interu, plasman na Mundijal sa reprezentacijom BiH.
Svojevremeno je Felix Magath za njega jednostavno kazao “on je igrač budućnosti”. Edin je pokazao. Godinama kasnije, kroz velike utakmice, potezima, golovima, da je igrač kakvim ga je Magath opisao.
Sve je počelo kod rahmetli Hajre Bojadžića, u gradu pod opsadom, da bi po završetku rata stadion Grbavica postao Edinov drugi dom. Do nje je iz Briješća morao mijenati tri prijevozna sredstva.
“Iz Briješća sam prvo išao autobusom, pa tramvajem, pa trolejbusom. Na stadion bi dolazio već prilično izmoren, a onda bi slijedio trening na užasnom šljakastom terenu. Ipak, uživao sam igrajući se s loptom, uvijek sam maštao da jednog dana postanem dobar igrač. Moj otac Midhat je igrao nogomet, bio je solidan klupski igrač, nastupao je po sarajevskim nižerazrednim klubovima”, sjeća se kapiten reprezentacije BiH.
Među svojim vršnjacima uvijek je bio najbolji. Vremenom su treneri zaključili da je prevazišao juniore i da je došlo vrijeme za – prvi tim. Amar Osim ga je povukao u prvi tim. Sjeća se i prvih priprema u Međugorju. Bio je najmlađi igrač. Kada je njegov tadašnji kolega iz ekipe Haris Alihodžić svojevremeno debitirao za Želju, Džeko se nije ni rodio.
“Amar mi je dosta pomagao. Kada je smijenjen došao je Odović. Kod njega sam igrao najbolje, iako je bilo teško. Sudarao sam se sa jakim igračima, bio sam fizički inferiorniji u odnosu na druge, nije bilo nimalo lagano”.
Od prve plate koju je dobio u Željezničaru kupio je – dvije majice.
“Sjećam se zaradio sam nešto više od 200 KM”, rekao je Edin, koji je danas milioner.
Dolaskom Čeha Plišeka, morao se iznova dokazati treneru pred kojim su svi igrači isti.
“Kada je odlazio, Plišek mi je kratko rekao ”vidjet ćemo se mali”. Bilo mi je čudno, ali se nisam obazirao na te njegove riječi. Kasnije će se pokazati, da je znao nešto što ja nisam. Posredstvom mog menadžera Irfana Redžepagića, dobio sam poziv od Plišeka da idem u Teplice u – Češku”.
Nije puno razmišljao, jer mu se pružila sjajna šansa. Kada je predsjednik Želje Samir Lanđo pitao trenera Ratka Ninkovića “treba li nam Džeko”, ovaj je kazao “meni ne treba, prodaj ga ako imaš bilo kakvu ponudu”. Nije ni shvatio da je izgovorio riječi koje će mu se jednog dana vratiti kao bumerang u glavu.
Ninković je napustio Grbavicu, nije postao vrhunski trener, kao što je Edin postao vrhunski igrač.
(Iz arhive Portala Sportske.ba. Tekst posvećen 38. rođendanu Edina Džeke)
