Savo Milošević je bio vrhunski igrač! Možda bude i odličan trener. Možda. Savo je definitivno ljudska gromada! Nažalost, posljednjih godina voljom drugih i neshvaćenom potrebom medija da preko ljudskih tragedija, punio je naslovnice i stranice crne hronike. Bivši trener Prtizana i bivši fudbaler te ekipe, ali i bivši fudbaler Aston Ville, Zaragoze, Parme, Espanyola, Celte i Rubin Kazana je ljudska gromada.
O njegovim ljudskim, humanim gestama i za ovo vrijeme, skoro pa nezamislivim stvarima, malo se pisalo.Valjda pozitivne priče nisu odgovarale. I zato što sam Milošević nije smatrao da to treba medijski eksponirati. A takvih poteza, akcija bilo je na desetine. Ovdje ćemo se podsjetiti nekih, koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
U vrijeme kada se na ovim prostorima još uvjek prebrojavaju krvna zrnca, kada se dijelimo na “njihove i naše”, kada nas riječnik političara podsjeća na devedesete, Savo svakom svojom gestom pokazuje da je najvažnije biti čovjek. I da se isplati činiti dobro. Zbog mlađih generacija, njihove budućnosti, ali i zbog svih u vlasti na ovim prostorima, što svjesno siju mržnju, ova istinita priča mora biti svojevrsna “lektira” mlađim naraštajima. I opomena punoljetnima, koju glasaju i biraju da ne sude i presuđuju drugima zbog “pogrešnog” imena.
Savo Milošević uz najveće počasti usred Beograda dočekao Mehu iz Janje
Nije to bilo tako davno. Na oproštaju Save Miloševića od reprezentativnog dresa Srbije, čuveni napadač, rasni golgeter i slavljenik kao specijalnog gosta pozvao je svog trenera iz mlađih dana. Od desetine trenera koji su ga trenirali Savo se sjetio, kao specijalnog gosta u Beogradu dočekao Mehmeda Alihodžića iz Janje.
“Meho” je za tu priliku, ne sluteći šta će ga “snaći”, stigao iz Austrije. Gdje živi nakon rata sa suprugom Amirom. A Mehmed je prijeratni vrsni golman Podrinja, beogradskog Rada i još nekoliko klubova. Prijatelj i komšija čuvene braće Vahidina i Husrefa Musemić. Do rata je bio trener u Janji, vodio najmlađe selekcije. U jednoj od njih bio je i Savo Milošević. Koji je potom otišao u Partizan, a onda izgradio impresivnu inostranu karijeru.
Na svom oproštaju, od treće i najdraže mu reprezentacije (nastupao za jugoslovensku, za Srbiju i Crnu Goru i Srbiju) protiv Bugarske, u loži stadiona Partizana posebno mjesto imao je “Meho” iz Janje. Najdraži, pored toliko drugih zvučnih, dokazanih, trener iz Podrinja.
Savo je, uz sjajnog Miloša Krasića, bio zvijezda večeri na terenu, ali je Mehmed Alihodžić dobio najveći aplauz u “trećem” poluvremenu. Na večeri za posebne zvanice, slavljenik Savo je uzeo mikrofon…
“Siguran sam da sve ovo ne bih postigao da nije bilo jednog trenera.., počeo je svoj govor Savo… Prisutni su šarali pogledom u svečanoj sali i među desetak odabranih trenera tražili najzaslužnijeg. Savo nije štedio komplimente, zahvaljivao, mamio suze svima pričajući svoju priču iz dana kada je kao klinac trenirao u Podrinju iz Janje. Iznenadio se i “Meho”. Mislio je da je on jedan od gostiju. Zadovoljan i presretan što je u svečanoj loži na Savinom oproštaju i na posebnoj večeri. I onda tajac, šok, pa frenetičan, filmski, holivudski aplauz…
– Moj najdraži trener, koji je među nama večeras je Meho Alihodžić. Moj trener iz Janje! Molim vas pozdravite mog dragog trenera “Mehu”… “Anonimus” je postao voljom Miloševića glavna faca na večeri. Potekle su suze radosnice. I Savi i Mehmedu. I svima u sali. Prenoćio je Mehmed kod Save, uživao u “svili i kadifi”, kojim ga je počastio Savo, potom pun utisaka sa suprugom Amirom otišao nazad u svoj drugi dom u Austriju. Ispričali su nam ovo “Mehini” zemljaci Semiz Salihović i rođak mu Bego Alihodžić. I sam nekad vrsni fudbaler. Čiji je sin nasljednik Ali velika nada francuskog fudbala. Potencijalni bh. “Zmaj”. Nije to sve. Prije nego će ispratiti svog trenera Savo je organizirao “Mehi” ljekarski pregled, jer su ga mučili nesnosni bolovi u nozi. Uz sve to “Meho” je Beograd napustio pun nezaboravnih impresija i “hedija”. Kojim ga je obasuo njegov učenik Savo.
Kisnuo dok se išlo na dženazu
Prije sedam-osam godina Savo Milošević zadesio se u rodnoj Janji. Kada je ulazio u grad sa svojim džipom krenula je povorka klanjati dženazu poznatom bivšem fudbaleru Podrinja iz Janje, Jakubu Nuhanoviću. Kada je ugledao kolonu Milošević je zaustavio svoj džip, izašao i skrušeno stao dok je prolazila dženaza. Trajalo je to desetak minuta. Kiša je lila kao iz kabla tog dana. Kada je dženaza prošla Savo je sjeo u svoj džip i nastavio put. “Janjarci” su ostali zadivljeni tom gestom. Dugo se o tome pričalo u Semberiji i šire.
Igrao u Srebrenici
U aprilu 2016. godine “Humane zvijezde” prihvatile su poziv prijatelja iz Srebrenice da odigraju utakmicu s Guberom. Domaćin je izašao s mješovitom postavom, u kojoj je bilo više prvotimaca dvadesetogodišnjaka nego veterana. U timu “Humanih zvijezda, između ostalih, bili su: Mehmed Baždarević, Dževad Šećerbegović, Rizah Mešković, Fuad Mulahasanović, Mirza Varešanović, Vedin Musić, Senad Brkić, Nermin Šabić, Senad Repuh, Elvir Bolić, Vlatko Glavaš, Aldin Džidić… Kao specijalni gost iz Novog Sada s prijateljem u “bošnjačkoj” postavi nastupio je Savo Milošević.
Malo je ko vjerovao, unatoč datom obećanju Emiru Deliću novinaru Al Jazeera i jednom od organizatora, da će Savo nastupiti.
Brzo se pročulo pa su potkraj utakmice tribine bile pune. Ne dolaze takvi asovi, pogotovo ne Savo svaki dan u Srebrenicu.
I bošnjački i srpski predstavnici u vlasti, posebno načelnik Mladen Grujičić, priznali su da je to najljepša priča posljednjih godina koja je u svijet otišla iz Srebrenice. Najviše zahvaljujući Savi Miloševiću.
Sakrio kamen na stadionu Koševo
Kada je bh. reprezentacija jigrala kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2006.u Njemačkoj. BiH je bila u grupi sa SRJ, Španijom, San Marinom, Litvanijom… Prvu smo utakmicu remizirali sa Špancima u Zenici. Uz dosta nereda, bakljade, prekida priveli smo utakmicu kraju. Delegat je svašta bilježio i zabilježio, pa nam je FIFA suspendirala Bilino polje. Što je značilo da ćemo SRJ dočekati na, kako je volio kazati Blaž Slišković, “ukletom” Koševu. Pričalo se i pisalo kako je i srbijanski lobi utjecao na suspenziju zeničkog stadiona , kako bi nas lakše dobili na Koševu. Utakmica je, očekivano bila visokog rizika. Uz prevelike mjere. Kao kada je gostovao Izrael. Organizatori utakmice NSBiH i kantonalni MUP nisu dozvolili da se na tribine uđe s mobitelima, a kamoli s nekih “hladnim” oružjem. Ipak, u jednom trenutku negdje kraj aut linije uz istočnu tribinu došlo je do naguravanja. Uzavrelo je na tribinama. Sudija je kao u ringu razvađao ratoborne igrače. I delegat je bio u terenu. Na drugoj strani terena, negdje između gostujuće klupe i našeg šesnaesterca uz aut liniju stajao je Savo Milošević. Potpuno nezainteresiran za koškanje u kojem su sudjelovali ostali akteri. I onda je sa zapadne tribine, ispod svečane lože, poletio poveći kamen. I pao koji milimetar pored Miloševićeve glave. Vidjelo je to najmanje tri četiri hiljade gledatelja jer je Savo bio do aut linije, desetak metara od zapadne tribine. Stajao je mirno i slušao salve uvreda i nabrajanje živih i mrtvih od strane “naših” navijača. Komad betona ili poveći kamen srećom nije pogodio Savu. I onda njegova reakcija koja je sledila navijače. Čak je i naša klupa pratila svaki njegov pokret. Sagnuo se, uzeo tupi predmet i krenuo… Svi su očekivali da će Savo s “dokaznim materijalom” potražiti delegata i kamere. Logično. Svaki drugi suparnički igrač bi to uradio. Međutim, Savo Milošević je uradio nešto neočekivano. I nikad vrednovano s naše strane. Tek stidljivi aplauz za učinjenu gestu. Savo je pokupio komad betona, potom ga mangupski spustio iza terena.
Niko to od službenih lica nije primjetio, jer su bili okupirani scenom na drugom dijelu terena. Da je Milošević “suvenir” s tribina predao delegatu, bh. reprezentacija bi kvalifikacije nastavila na neutralnom terenu. Uz drastičnu finansijsku kaznu. Tako je Savo Milošević reagirao na “pokušaj ubistva s predumišljajem”. Kada NSBiH kreće u potragu za novim selektorom ili predsjednikom Saveza, eto prilike bošnjačkoj strani da se oduži. Da izaberu, ne Srbina Miloševića, već ljudsku i sportsku veličinu Savu Miloševića!
(S.S./Sportske.ba)
