Školuješ se, ne drogiraš se i biraš samo dobro društvo – ovo su tri od pet slučajnosti koje spominje nauka, a koje određuju hoćeš li ili nećeš uspjeti u životu. U jedno sam sigurna, u životu slučajnog uspjeha nema. Postoje samo ljudi koji imaju viziju o tome šta žele napraviti od svog života i koji nikada, ali uistinu nikada, ma koliko teško bilo, ne odustaju od svog sna i od svojih želja. Život Ervina Zukanovića, 27-godišnjeg fudbalera italijanske serije A, govori upravo o tome.
Javio nam se iz Verone, tek je sina Armina bio odveo u vrtić. Pitanja o fudbalu je mnogo. No, zanima nas i njegov privatni svijet. Planira li još nasljednika, pitam ga…
– Supruga Emina i ja planiramo proširenje porodice. Voljeli bismo imati još djece – odgovara Ervin i otkriva kako je dječak dobio ime.
– Sin se rodio u Belgiji, kad sam igrao u Kortrijku. To su posebne uspomene, i jako me vežu za taj klub. U opciji je bilo pet, šest imena. Stavili smo ih na papirić i izvlačili. Sin je više vezan za majku, što je i normalno, s obzirom na prirodu mog posla, ona ipak više vremena provodi s njim. Ali, kad nisam na pripremama, treninzima i kada imam slobodno vrijeme, provodimo ga zajedno. Vodimo ga u šetnju, parkove…- kaže bh. fudbaler.
Pomoći ekipi
Ervin je u Veroni od ovog ljeta. U italijanski “Chievo” je došao iz Belgije, iz “Genta”. Velika je razlika, priča nam, između ova dva geografska prostora i mentaliteta u shvatanju fudbala, odnosno vezivanja navijača za svoj omiljeni klub. Razumljivo, Italijani kao temperamentniji narod utakmicama pristupaju strastvenije i samim time, eventualne poraze svojih timova doživljavaju mnogo emotivnije i tragičnije.
– U Belgiji otići na utakmicu znači kulturu življenja. Tamo navijači porodično odlaze bodriti svoj klub. Mirno je, nema problema niti nemira. Otići na utakmicu za njih znači slobodan dan i druženje – kaže bh. fudbalski internacionalac.
Njegovo ime je posljednjih mjeseci mnogo spominjano u domaćoj štampi i internet portalima. Mnogi navijači su očekivali da će Ervin Zukanović, nakon kvalifikacione utakmice za SP protiv Litvanije, biti jedan od igrača bh. nacionalnog tima koji će na terenu ukrstiti fudbalska koplja s Belgijom, Velsom, Izraelom… i u kvalifikacijama za EP, no, to se nije desilo.
Ovi redovi nisu dovoljni da objasne možda stvarne razloge niti hronologiju događaja, no suština je u tome, da su problemi u komunikaciji na relaciji Zukanović – Fudbalski savez BiH počeli od drugog dijela priprema našeg “A” tima u Americi za ovogodišnje SP u Brazilu.
Naime, Zukanović je predao svu potrebnu papirologiju, međutim, nije dobio vizu za Ameriku. Saigrači su odletjeli, on je ostao.
Zukanović je potom rekao kako je Fudbalski savez BiH odgovaran za to što on nije dobio vizu, i tako riječ, po riječ, izjava po izjava, i Sušić je kazao da igrača italijanskog “Chieva” neće više zvati u Reprezentaciju. Na kraju, uslijedilo je i otvoreno pismo u kojem je bh. fudbaler naglasio kako on neće igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine dok je Safet Sušić njen selektor.
No, kakav je njegov status danas kada je riječ o “A” timu?
– Moj status je vrlo jasan. Što se tiče Reprezantacije, sve sam rekao, moje riječi su malo jake, i iskrene i direktne, ali ja se držim svojih riječi i ne želim više da pričam o tome. U kontaktu sam s momcima, želim im sve najbolje. Jedno je sigurno – san svakog igrača je da ide na SP. A, niko se u tom periodu nije pitao kako se ja osjećam i šta je meni učinjeno?
Nasekirao sam se tada zbog roditelja, koji su se nervirali zbog svega što mi se dešavalo, a nisam se nasekirao zbog sebe. Znate zbog čega? Zato što sam u životu prošao mnogo toga, i mene više ništa ne može dotaći. Može me dotaći moja porodica i moje dijete. Ali, ja nikada ne zaboravljam, zato sam i donio takvu odluku, i tako će i da bude sve dok je on selektor.
Moj jedini interes u Reprezentaciji je da pomognem ekipi i da donesemo radost ljudima. Ostale interese ja nemam. Svoje pare zarađujem u Italiji, u svom klubu, zapravo sve uspjehe sam i napravio kroz klubove u kojima sam igrao – ističe Zukanović.
A, klubova u ovih 27 godina, odnosno od 17. godine, kada je potpisao profesionalni ugovor za “Želju”, nije bilo malo. A, sve je počelo u Njemačkoj, tokom devedesetih… Sasvim slučajno, kaže Ervin. Prijatelj njegovog oca je imao restoran, iza tog restorana je bilo fudbalsko igralište. Otišao je na igralište, zaigrao lopte i jednog dana otac mu je rekao: “Sine, hajde da te upišemo na fudbal”. Odgovorio je: “Hoću!”. I tako je Ervinova fudbalska priča počela da se priča. No, ona nije bila nimalo laka. Naprotiv!
– Po naravi sam tvrdoglav i uporan, i još tada, u Njemačkoj, gdje smo tokom rata živjeli, odlučio sam kako ću novac u životu zarađivati od fudbala. U meni se rodio inat, i sve drugo, uključujući i školu, bilo je na drugom mjestu. I nije bio lagan put. Naročito nije bio lagan moj put. Kad sam se vratio iz Njemačke, počeo sam igrati fudbal u “Bubamari”, otišao sam potom u “Želju”, i dolaskom do seniora, odnosno prve ekipe, tada za mene i počinje život, odnosno prava borba za životnu sreću. O njoj bih mogao knjigu napisati.
Za “Želju” sam, kao što sam rekao, potpisao profesionalni ugovor. Divne uspomene me vežu za klub, međutim, u to vrijeme, klub, em što je imao finansijske probleme, em ja nisam igrao, da li je bilo do mene ili kluba, ja to ne znam, ali jednostavno, ljudi više nisu računali na mene. Saopćeno mi je da idem na posudbu, negdje u neke Semizovce, neke slabije lige…
U mojoj glavi je bila jedna misao da želim otići vani, da svoju budućnost niti karijeru ne vidim u Bosni. Izvadio sam turističku vizu na tri mjeseca i otišao u Njemačku. Dakle, bez pomoći bilo kakvih “jarana” i menadžera. Boravio sam kod svog prijatelja, snalazili smo se, upoznavali ljude…
Uglavnom, kad sam otišao u Njemačku, bio sam prvo na nekim probama, međutim, nisam prošao na njima. Kluba nisam imao, ali uprkos tome, nisam odustajao. U meni je bila velika želja da treniram. I tada sam predložio prijatelju da odemo u kamp, naime, u Njemačkoj djeluje jedna organizacija – Igrači bez ugovora, Njemački savez je to oformio kako bi tu, za određenu mjesečnu sumu, mogli trenirati svi igrači u Njemačkoj koji su bez ugovora.
Na taj način igrači održavaju fizičku spremu i, što je jako važno, igraju prijateljske utakmice koje prate treneri drugih klubova, ne bi li možda pronašli nekog zanimljivog igrača za svoj tim. I tako sam i ja odigrao jednu takvu utakmicu, zanimljivo, do isteka vize su mi bile ostale samo dvije sedmice, i tada me primijetio jedan čovjek koji mi je ponudio da idem u Austriju u drugu ligu. Pristao sam. Mislio sam u sebi: “Zašto da ne? Druga liga, druga liga. Polako ću napredovati” – prisjeća se Ervin.
Staklarska firma
Zukanović je za austrijski “Lustenau” potpisao ugovor na godinu, no, za prvi tim nije igrao. Pravilo je bilo jasno. Samo tri stranca su smjela igrati, a on je bio peti. Ugovor je istekao. On nije imao gdje…
– U Austriji sam upoznao jednog čovjeka, gradonačelnika jedne tamošnje regije, volio me je, imam osjećaj, poput sina. Bio je jak čovjek i imao je jedan klub u Austriji, u nekom brdu, amaterska liga je bila u pitanju, i tada sam ga jednostavno pitao da mi pomogne, jer stvarno nisam znao gdje da krenem i šta da radim. Kluba nisam imao…
Reprezentativac BiH u nogometu Ervin Zukanović otvorio je dušu u razgovoru za podcast “oPsajd” i pričao o mnogim stvarima koje je prošao tokom svoje karijere, a posebno zanimljiva priča je bila ona kako je iz Sampdorije napravio transfer u Romu.
Zukanović je na početku rekao kako se snalazi u trenutnoj situaciji u kojoj je čitav svijet pogođen pandemijom koronavirusa, a kaže da najveći žal ima što su odgođene utakmice baraža za odlazak na Evropsko prvenstvo.
“Čovjek jednostavno prihvati ono što se dešava, tako je kako je, radimo ove ‘online’ treninge, dobili smo poziv da se vratimo u Italiju, ali još uvijek nema nikakvih zvaničnih informacija kada će se igrati. Najveći žal u svemu ovom mi je zbog odgođenog baraža za odlazak na Euro 2020. godine jer sam se posebno i fizički i psihički spremao za to, iščekivao sam te utakmice, ali na kraju je kao i sve ostalo odgođeno”, kaže Zukanović.
Između mnogih zanimljivih stvari koje je prošao u karijeri, a koje možete čuti u videoklipu, govorio je i o tome kako je došlo do transfera u Romu.
“Pjanić mi je poslao poruku i rekao da se Spalletti raspituje za mene. U međuvremenu mi agent govori da me Roma želi dovesti, sve to mi je bilo zaista nevjerovatno. Ujutru sam otišao na aerodrom i spremao se za put u Stuttgart, uvijek mi je bila želja igrati u Bundesligi, ali nešto u meni mi je govorilo da to neće biti to. Kada sam odustao od te ideje, vratio sam se kući, a već u nastavku dana sam saznao za taj interes Rome, putovao za Rim i spremao se za potpis ugovora. Spalletti mi je odmah u početku rekao da sam došao kao zamjena za Rudigera i Manolasa, što sam prihvatio, ali kada sam upisao nekoliko uzastopnih nastupa, posebno protiv Reala u Madridu u Ligi prvaka, shvatio sam da je to nivo na kojem mogu igrati. Poslije toga, bilo mi je teško sjediti na klupi, a znao sam da mogu igrati. Ubrzo je stigla ponuda od Atalante i odlučio sam otići na posudbu u Atalantu”, kazao je Zukanović.
Nakon toga, on se osvrnuo na reprezentativnu karijeru, a kaže da je možda i najveći problem naše reprezentacije mentalitet.
“Prihvatio sam odluku Prosinečkog da me ne zove više u reprezentaciju s profesionalne strane. Bilo mi je malo žao što mi nije odgovorio na poziv i poruku koju sam mu poslao, ali sam svejedno prihvatao odluku. Teško je govoriti o porazima u kvalifikacijama, u Ligi Nacija smo bili jedna ekipa, a u kvalifikacijama druga. Ne znam šta se desilo, jednostavno smo izgubili ono što smo imali. Možda smo se i bolje trebali prilagoditi protivnicima protiv kojih smo igrali, ali ipak mislim da je najviše stvar mentaliteta”, kaže Zukanović.
Nakon toga se osvrnuo na odluku iz 2014. godine tadašnjeg selektora Safeta Sušića koji ga nije poveo u Brazil, što je najveći žal u karijeri Ervina Zukanovića.
“Bilo je teško. Igrao sam neke utakmice u kvalifikacijama, čak i onu ključnu protiv Grčke u Zenici, ali eto, sudbina je tako htjela. Bio sam razočaran, hajka je bila velika, ali sam znao da od toga nemam ništa. Otišao sam na Plitvička jezera, tamo sam se mentalno oporavio i nakon toga je, kao i uvijek, život išao dalje. Jedina podrška su mi bili roditelji i žena, ostali su igrači bili sretni zbog sebe, što je i normalno. Boli, svaki put kad dođem u Trening kamp u Zenici vidim slike iz Brazila i ne mogu reći da mi je svejedno”, kaže Zukanović pa nastavlja:
“Zvao sam selektora Safeta Sušića mnogo puta, ali nikada mi se nije javio nakon toga. Htio sam im reći da me kazne i uzmu mi premije koje smo dobili, samo da mi ne diraju taj Brazil, to Svjetsko prvenstvo”, istakao je bh. reprezentativac.
Na kraju je rekao da očekuje velike stvari od sadašnjeg selektora Dušana Bajevića i njegovog stručnog štaba, a kompletan razgovor s igračem SPAL-a možete pogledati u videoprilogu.
